Iracionalni strahovi su koma. Moj najkoma strah u životu je bio strah od pasa. Onih baš velikih. Ponekad i od manje velikih, ako bi dovoljno uvjerljivo zalajali na mene. Taj strah je na neki način kontrolirao moj život. Znala sam ići u dućan zaobilaznim putevima samo da ne bi prošla kraj kuće u čijem dvoru laje strašni crni pas.
Zaobilazno odlaženje u dućan je bilo tlaka, ali nije bilo opasno po moje zdravlje. Dapače, šetanje je zdravo. Opasno je bilo kad sam jednom sa pločnika skočila na prometnu cestu jer se prema meni zatrčao jedan srednje veliki pas. Automobil je zakočio dvadesetak centimetara od mene a vozač je posijedio od straha. Mislio je da sam samoubica i da sam baš njega odabrala da mi skrati ovozemaljske muke. Izašao je, tresnuo vratima i zaurlao da kojeg fucking vraga mislim da radim. Stajala sam pred njim snuždeno, mozgajući što će zvučat nenormalnije, da mu kažem da sam se pokušala ubiti ili da sam mu se bacila pod kotače jer sam se prepala - psa.
Taj strah od pasa bio je samnom otkad znam za sebe. Zbog tog straha s vremenom sam prestala odlaziti u prirodu. Jer u prirodi, pogađate, na sve strane šeću opasni psi koji samo čekaju i smišljaju kako će smazat nekog nedužnog ljubitelja planina, brda i ostalih prirodnih ljepota.
Uzalud su mi poznavatelji i ljubitelji četveronožnih ljubimaca objašnjavali da se nemam čega bojati. Ja bi im tada automatski izrecitirala sve primjere napada pasa na ljude sa tragičnim završetkom. Znala sam statistike napada ne samo u mom gradu i županiji, nego i broj i težinu napada na podučju cijele Hrvatske, Europe, Amerike i svih ostalih kontinenata.
A nije da nismo u kući imali pse. Jesmo.
Prvo Medu, kanadskog ovčara, ogromnog, bijelog.
Ovo je fotka sa interneta, ali ovako je otprilike izgledao. On je bio pas mojih roditelja, dobili su ga na poklon. Rastao je u našoj kući i nisam ga se bojala. Ali se nisam s njim previše ni petljala. Ponekad bih ga pomazila po glavi. Tek toliko da se podsjetim kako se ne bojim baš svih velikih pasa. Na primjer vlastitih. Kad je umro, od starosti, mjesecima bih na ulici, pri susretu s nekim psom koji mu je sličio, osjetila čudan ubod bola. Nisam sebi znala objasniti to tugovanje za psom s kojim nisam bila osobito bliska.
Sljedeća je bila Maza. Nju sam JA dovela kući. Bila je mala i prelijepa. No, mjesec dana nakon što sam je dovela, odselila sam negdje gdje nisam mogla imati psa. Ona je postala pas mojih roditelja, a kad bih došla u posjetu Maza se bacala na mene i cvilila. Tad bi me grizla savjest, i zaklela sam se da više nikada neću napraviti takvu grešku i dovući nekakvog psa kući.
Kad se Maza razbolila i umrla, skoro sam umrla i ja. Moja odluka da se okanim pokušaja zbližavanja sa pasjim svijetom, bila je zabetonirana.
Medo je bio ogroman i bijel, a Maza malecka i smeđa, ukrašena divnim, raskošnim smeđim repom kojim je mahala kao zastavom. Kao mala vjeverica.
Zajedničko im je bilo to da ih nikada nisam izvela u šetnju. To su radili drugi ukućani, a ja, iako sam željela, nisam se usuđivala. Jer, kad šećeš sa psom, postaješ magnet za sve ostale pse na koje naletiš usput. A svih ostalih pasa sam se panično bojala. Lažem, jednom sam ipak izvela Medu, na šetnici uz more prema nama su se zaletjela dva velika psa, stafford i doberman. Bez uzice, slobodni. Zavrištala sam, pustila Medinu uzicu i pobjegla glavom bez obzira. Poslije su moji satima tražili Medu po plažama a ja sam dobila doživotnu zabranu šetanja IČEGA. Ne bi mi više dali da prošetam ni neku od onih klepetavih drvenih ptica - igračaka koje se prodaju na spliskoj rivi kad je fešta svetoga Duje.
A onda je naletio Byron. Moćno ime, zar ne? E, takvo mu je i tijelo:
U životu nisam vidjela nešto smješnije i sićušnije. Sve samonametnute zabrane pale su u vodu kad sam ga prvi put ugledala. To je bila ljubav na prvi pogled, a protiv ljubavi ne možeš. Čak i kad imaš fobiju od pasa. Tko će ga šetati, nesrećo, nervirao me jedan glasić razuma u glavi. Oh, pa tako je mali, šetat ću ga ja, OKO KUĆE, oko kuće je sigurno, mala je mogućnost da sretnemo nekog baš ono zastrašujuće strašnog psa. Naravno, bila sam u tipičnoj zabludi kad su psi u pitanju. Naime, mislila sam da sam ja njega odabrala. A kasnije se pokazalo da je on odabrao mene.
Ok, u početku sam ga zaista šetala samo u sigurnosnoj zoni naše kuće. Mora da sam djelovala kao teži psiho, kružeći s tim jadnim malim stvorom škrto oko vlastite mi kuće. Njemu je jako brzo postalo jasno da je mogao za gazdu izabrati i nekog normalnijeg, ali što mu je, to mu je. Tih prvih dana trčkarala sam po kući skupljajući za njim proizvode njegove probave i pitala se koliko će trebati da shvati kako to nije pristojno ni u redu.
Da se razumijemo, ja o psima i njihovim navikama, odgoju, dresuri nisam doslovno ništa znala. A i Byron je čudak, ako ćemo iskreno. Nakon što bih s njim odšetala dva-tri kruga oko kuće, on bi se na povratku u kuću veselo popiškio nasred kuhinje ili dnevnog boravka. I ne samo popiškio.
Objašnjavala sam mu: "Byron, OBRNUTO je, kužiš? Idemo u šetnju, onda obaviš to što već imaš obaviti, a ne kad se vratimo iz šetnje, bogamu!" Dalje, kad bih mu u dvorištu bacila neki predmet, on bi ga zgrabio ali umjesto da mi ga donese stao bi bježati i bilo je jasno da bi prije crkao nego mi donio to što sam mu bacila. Sve je radio krivo. Dobro, uz ovakvu vlasnicu čudno je da se nije počeo drogirati, stavljati si naušnice u uši i farbati si dlaku u narančasto.
Počela sam sumnjati u svoju odluku, jesam li ja zaista spremna nositi se sa svim obavezama koje u život stignu zajedno s ljubimcem? Pa jasno da nisam spremna. Kao što smo rijetko kad spremni i na djecu, pa ih opet pravimo. Zašto nisam u napadu potrebe da se za nešto ili nekog brinem pobogu u kuću donijela neko cvijeće, biljke i to? Bezveze pomisao, pa i biljke su odgovornost. Dobro, bar ti neće pojest nove ljetne sandale, kao što je Byron napravio. Osim ako greškom kući doneseš neku biljku mesožderku i sandaložderku.
Pošto mi je po stanu pojeo sve što je neoprezno bilo ostavljeno u visini njegovih zubića, Byron se od malog, sićušnog šteneta počeo pretvarati u malog, sićušnog odraslijeg psa. A ja sam naglo morala otputovati na mjesec dana. Predala sam ga starcima na čuvanje, a na povratku se bacao na mene isto kao i Maza nekad. To me, naravno, dirnulo. Ta pasja lojalnost je prije svega nešto najbolje što se našoj taštini može dogoditi. I mislila sam da se tu i inače radi najviše o taštini - imaš nekoga tko ti se veseli kakav god kreten da jesi. Nastavila sam ga šetati oko kuće, zadovoljna što cijela priča u vezi sa šetanjem i nije tako komplicirana kao što sam se bojala da će biti.
A onda se razbolio.
nastavlja se...
Nema komentara:
Objavi komentar