Kad razgrneš treperavu krošnju masline a pred tobom se zanjišu gusti grozdovi zelenih oblica osjetiš se kao ljubavnik kad razgrne haljine mladoj djevici - najrađe bi je zgrabio, ali zastane jer zna da mora biti nježan. Neka zbunjujuća mješavina gladne strasti i strahopoštovanja pred djevičanskom ljepotom.
Kad su me prošlog vikenda prijatelji pozvali u berbu nisam se baš onesvijestila od razdraganosti. Imala sam nekakvo mutno sjećanje na jednu berbu u kojoj sam sudjelovala prije par godina i nakon koje sam, tko zna zašto, odlučila da mene ni masline ni berbe više neće vidjeti. Ovaj put sam pomislila, hm, berba maslina u Tučepima, ili fejzbučenje cijelu božju subotu i nedjelju? Ajd, idemo malo, za promjenu, glumiti zdravi život. Fejzbuk će izdržati jedan dan bez mene. Valjda. I tako se ja, nevoljko, uputih put zelenih krošnji...
U Tučepima sam, kod dotične familije, bila nekoliko puta. Moglo bi se reći da ih dobro poznajem. Dovoljno dobro da sam, stigavši tamo, odmah s vrata u zraku nanjušila neko tiho uzbuđenje. U điru kroz Tučepe vidjela sam male grupice ljudi u razgovoru, na sunčanoj rivi, po klupama i zidićima. Tučepi su turističko mjesto, i njihove turističke berbe su tradicionalno bogate. Međutim, ona ljetna živost i hiperaktivnost, shvatila sam u sekundi, stvar su čistog egzistencijalizma. Berba maslina, pak, nema baš puno veze sa zaradom. To je čista ljubav. Tako sam ja to doživjela, tako mi je zrak nad Tučepima i Biokovom govorio. Možda griješim, onako, zanesenjački i pjesnički. Ali ta tiha radost, ti izrazi lica koji kažu "Rodile su masline!", kao da je iskon došao i povukao crtu između važnih i nevažnih stvari. Nakon siromašne, u stvari nikakve prošlogodišnje berbe, ovogodišnji bogati urod na te ljude ima učinak ozdravljujućeg čuda, spokojnog bavljenja onim što je zaista bitno. Rodile su masline, ljudi.
I sve se tu zna. Tko priprema hranu za berače, tko prebacuje autom vreće i cerade, tko trpa u vreće, tko prenosi, tko bere, tko se penje na grane za nedohvatnim gospođama maslinama, tko bere "odozdol", tko šuti i bere i tko, naravno, "zajebaje". Nema puno priče. Objašnjavaju mi da šaku moram pretvoriti u male rašlje - raširenih prstiju kliznuti niz granu dovoljno snažno da se plodovi otkinu, a dovoljno nježno da se grane ne slome. U početku petljam po krošnjama pitajući se što mi je ovo trebalo. Prsti mi se zapliću među lišćem, kičma, navikla na sjedenje pred kompjuterom, vrišti od bola. Što mi je ovo trebalo, a onda...
Malo pomalo onaj neki grč u stomaku kojeg sam u ruksak spakirala zajedno s bocom vode, cigaretama i odjećom za presvući se, popušta. Pogled mi sve češće zastaje na oblicima i bojama. Zelene, savršeno oble masline. Pa iste takve, ali "mačane", prošarane smeđom zrelinom. Pa smeđe- modre masline. Pa skoro crne. Sjajne, pune, masne. Vrhovi prstiju mi postaju glatki, a takvi postaju i moji potezi. Val neobično čiste energije mi preplavljuje mišiće. Mozak miruje, u stanju pod radnim nazivom "Sve je u redu."
Sve je u redu, ne možeš ništa, ali apsolutno ništa drugo pomisliti kad digneš pogled prema zavojima i vrhovima Biokova.
Sve je u redu, što drugo možeš pomisliti kad ti pogled uroni tamo dolje ispod tebe u modrinu i pospane obrise otoka u mirno osunčanom jutru.
Sve je u redu, to je jedino što znaš slušajući povremene praskove smijeha koji dopiru iz krošanja oko "tvog" stabla.
Najednom osjećam zahvalnost u svakoj pori kože i u svim unutarnjim organima. Najednom, i NAPOKON, razumijem zašto je maslina "sveta". O da, i jest sveta. I, da, Bog postoji. Bar u maslinicima, ako se mene pita.
Mutno se sjećaš nekakvog ekrana, nekakvih slova i tipkovnice, nečega što se naziva "društvena mreža". Zaključuješ, jedan dan u mreži ovih krošnji vrijedi više od svega što si ikad našao na toj, društvenoj, mreži. Pametuješ i mudruješ u sebi iako znaš da ćeš pri povratku u civilizaciju prvo sa sebe baciti ruksak, a onda uključiti kompjuter. I da ćeš za dva dana zaboraviti gdje si sreo Boga, i kako su te male, oble, sjajne masline podsjetile na ljepotu i dobrotu. I da je sve moglo biti jednostavnije. Možda...
Sjetim se kako sam imala otpor prema pozivima u branje maslina i pitam se što se dogodilo. Što se to promijenilo? Jesam li, stareći, dosegla nekakvu mudrost, što li? Nije ni bitno, sliježem ramenima, i nastavljam glumiti profesionalnog berača. Vlasnik maslinika, moj prijatelj, kaže mi da je poprilično zadovoljan mojim beračkim učinkom. Okrenem na zajebanciju, kao. A u sebi ćutim ponos čovječe, i znam, ovo mi je bio najdraži "lajk" u zadnjih... nemam pojma koliko godina.
Nema komentara:
Objavi komentar