Razbij me živote. Razbij me, tresni mi o glavu sve moje predrasude, neka se u konačnoj eksploziji ugase svi moji strahovi, isprazni me od svega što znam i u što vjerujem, učini me savršenom nulom spremnom na sve, daj mi da umrem jer je to jedini način da prezrem, uništim sve moje blokade, zidove i žice. Da, daj mi nešto što će me voljeti do granice izdržljivosti, daj mi ljubav koja će me plašiti, koja će mi smetati, kod koje ništa neće biti prepoznatljivo, koju ni sa čim neću moći usporediti e da bih je umanjila, relativizirala, ponizila i od sebe odvratila. Daj mi da otkrijem i shvatim, napokon, da se sve dobro za mene nalazi iza svega što smatram mojim, prisnim, da se pritajilo u svemu čega se bojim, u što sumnjam, da je moje ono što doživljavam tuđim. Daj mi da osjetim radost otkrivanja cijelog jednog univerzuma sakrivenog oko mene, u meni, od mene, zbog mene.
Byron je djelovao ok. Samo su mu se po koži na nekoliko mjesta pojavile nekakve flekice. Potom su flekice postale velike, crvene i ružne.
Mi, inače, živimo na kraju svijeta. Nemamo automobil, a ni previše para za veterinare. Stadosmo se dovijati kako najbolje znamo i Byron je sljedećih dana bio mazan raznim kremama, filovali smo ga antibioticima, vitaminima, najfinijom hranom za pse. A on je na naše oči kopnio. Ono malo tijelo sve češće se treslo u nekontroliranim trzajima. A velike crvene fleke su se pretvarale u gnojne rane. I smrdio je, jako. Sjetim se nekih prijatelja koji se razume u pse, i poznaju veterinare. Nemam para, ali imam prijatelje koji su sposobni doći iz Trogira ili iz Splita autom po mene i Byrona, odvesti nas kod veterinara, srediti da nas to ne košta baš koliko bi inače koštalo... i poslije nas vratiti kući. Ponekad je dobro biti u nevolji, otkriješ koliko dobrote na svijetu ima.
Oni nas voze, ja u krilu, zamotanog dekicom, držim Byrona. On drhti, a svaki njegov trzaj prostruji kroz moje tijelo, srce i dušu. Svaki povratak kući nosi dašak optimizma - na neko vrijeme bi izgledalo da mu je bolje. Tih dana kad bi mu bilo malo bolje, u meni se počela voditi teška bitka. Naime, kao neka luda šamanka, bila sam uvjerena da ga od strašne bolesti možda, dijelom, može odbraniti i moja ljubav. Možda i ne može, ali znala sam - neću dopustiti da mi ovaj mali stvor umre a da nisam pokušala napraviti sve što sam mogla. Baš sve.
Možda ću ga spasiti ako bude jako sretan, mislila sam. A psi su jako sretni kad idu u šetnju. Ono kad ga ja vodam oko kuće ne bi se baš moglo nazvati izvorom sreće za jednog prosječnog psa. I tako sam skupila svu hrabrost koju imam, a nemam je, i jedno jutro se uputila dalje od naše kuće, moleći Boga da dolje na plaži ne naletimo na nekog velikog psa. Jer ću ja onda fobično vrisnuti, ispustiti uzicu i pobjeći, puštajući Byrona da se snalazi kako god zna.
Naravno da smo naletjeli na velikog psa dvije minute nakon što sam se zavjetovala nebesima da ću ići pješke u Sinj za Veliku Gospu ako me poštedi takvih susreta.
Veliki pas je prvo zastao i podigao uši. To je izgledalo strašno.
Byron je također zastao i podigao uši. To je izgledalo smiješno.
Onaj drugi pas je bio dovoljno velik da smaže i mene i Byrona u jednom zalogaju.
Ja sam također zastala i podigla uši. Ako sad jurne prema nama...
Jurnuo je. Ukopala sam se na mjestu, a užas mi je paralizirao mozak, tijelo i sve unutarnje organe. Pred očima mi je prošao cijeli moj život. I budući život, kojeg neću imati, jer će me pojesti pas. Koja bijedna smrt.
Dok je moja smrt galopirala prema nama, uspjela sam primijetiti da je ta smrt, taj pas, u stvari prekrasan. Velik, sjajne dlake, moćan i zdrav. I brz, majku mu.
Onda mi pogled padne na Byrona: mršav, sićušan, otpale dlake i prekriven ružnim, smrdljivim ranama. Neki dijelovi tijela bili su mu potpuno crni i goli, bez ijedne dlake.
Tad se u meni nešto dogodilo. Ne znam kako se to zove, ali je rezultiralo odlukom - odbranit ću tog ružnog malog smrdljivog stvora pa makar mi bilo zadnje u životu, ko što će i bit. U trenutku sraza, kad je ono veliko, brzo i moćno zadahtano stiglo do nas i skočilo na Byrona, u mislima sam se oprostila od svojih najmilijih. A onda sam shvatila da se oni - igraju! Igraju se, pa to je divno! U to je do nas stigao i vlasnik i počeo se raspitivati o Byronovoj bolesti. Odgovarala sam mu na pitanja jednim okom prateći ono razigrano klupko, osjećajući se sigurnom jer je Veliki pas bio fokusiran na Byrona. Nisam ni završila misao, Veliki pas je najednom iz igre jurnuo ... na mene.
Navala panike, uzlupano srce, preznojavanje, poznati, stari simptomi moje fobije su bili tu, na okupu. Ustuknula sam prestravljeno unazad, ali mi se onda učinilo da se Veliki pas smije! O majko, od straha sam šenula. Psi se ne smiju. Dobro, ovaj se smije. Valjda svakog psa mora uhvatiti smijeh kad osjeti moj strah. Dovraga i bestraga, gleda u mene i smije se. Tako mi Hajduka i Torcide, gledam u Velikog strašnog psa koji mi se smije. Najednom ispružih ruku, par brzih pokreta po glavi, između ušiju, i eto ga, POMAZILA SAM Velikog psa!!! Vratila sam se kući s osjećajem neizmjernog ponosa, ali još više od toga, u potpunom čudu. Pa ja sam se usudila otići u Veliku šetnju, pomaziti Velikog psa, ćaskati u njegovoj blizini kao da nikada nisam imala fobiju... a sve to, sve to zato jer sam htjela razveseliti jednog malog, malog psa. Život je smiješan, pomislih. Ali, ne, ne. To mora da je bila slučajnost. Ne može takva fobija tek tako nestati. Ovo je jednostavno bila slučajnost...
A onda sam dobila poziv. Veterinarka koja je liječila Byrona pozvala me da posjetim njen NO KILL azil za pse u Kaštelima.
Yeah, right, pomislila sam. Baš ću ja, sa svim mojim paranojama vezanim uz pse dobrovoljno ušetati na neko mjesto u kojem boravi na desetine pasa. Nezamislivo, kao otprilike da Karamarko dođe na književnu večer nekoga iz Feral Tribunea. I da još traži autograme. Eto, tako bi bilo da ja odem posjetiti azil za pse. Pa još i luđe i nezamislivije.
Par dana kasnije, iz zahvalnosti što mi je pomogla, ja se sa prijateljicom uputim u azil. Nema veze, razmišljala sam hrabreći se nemušto, azil je NO KILL, a to vjerojatno znači da je tamo psima zabranjeno pojesti ljude.
(nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar