A na Hvaru...
Sićam se, vraćala sam se sa mog posla u restoranu, teturajući i mrzeći sebe i svoj život i demokraciju i sve šta je hrvacko i more i kupače i sezonu i račune za struju kad me nazva moj sin koji je tad radija na Hvaru.
Žalila san mu se na sve i jebenti život i sve je to on sluša a onda:
Mama, znan da ti je teško. Ali ti bar ideš nakon posla svojoj kući. Ovdje na Hvaru, gledan žene iz Slavonije, tvojih godina. Rade i po 10h dnevno, a onda se vraćaju u nekakav objekt koji je namijenjen personalu. To je nekakva tužna rupa. Umorne su i teško mi ih je uopće gledat. Pogotovo nakon šta sam sazna da su došle ovdi iz Slavonije rintat za plaću od 4 iljade kuna. Međutim, ne dobiju ni te 4, jer im naplaćuju hranu 700 kuna. Pa one rade za 3 iljade i trista. Kuna. Iz Slavonije.
Ne dirajte mi ravnicu...
Dirnuta je ta ravnica, ponižena ka šta je ponižena i ova obala. Zamišljam te žene, ostavile su kuću, obitelj, svoje vrtove, svoje nebo i došle biti kotačić u mašineriji glamura i uspješnih managera a naša "lijeva" vlada živi spokojno dok ove žene upokojavaju sve svoje snove i godine za tri tisuće i tristo kuna na "carpe diem" otoku...
Što rade te inspekcije, bilo bi im dovoljno napraviti jedan ozbiljan đir po hotelima i restoranima i otkriti to roblje, vidjeti da ljudi rade cijelu sezonu bez slobodnog dana i po 12h dnevno.
Ali neće, pa imaju oni deal, sezonu treba prikazati uspješnom, a u to se satnice robova ne uklapaju...
Nema komentara:
Objavi komentar