srijeda, 9. rujna 2015.

Ponoćni razgovori ili o ravnoteži u svemiru



- Jesi vidjela onu mađarsku novinarku što je jadnim ljudima podapinjala noge i udarala ih?
- Jesam.
- Neshvatljivo mi je to.
- I meni. Nemam riječi.
- To je monstrum, a ne žena.
- Da.
- Što je tim spodobama u glavi? Boje se ljudi koji su različiti od njih? Dobro, i jesu različiti.
- Da, pa?
- Pa, možda bi im život bio bolji da recimo ostanu u Turskoj, gdje im je religija bliža. Nitko ih ne bi možda baš tako maltretirao i vrijeđao.
- Sad još čekam da mi kažeš kako su muškarci trebali ostati braniti svoju zemlju.
- Pa...
- Pa, ljudsko biće bi trebalo imati pravo ne sudjelovati u ratu. Tako ja mislim. Što su naši branitelji imali od svoje muke? Za koga? Za one glavonje prebogate koji nam kao vode državu? Zar ne vidiš kakva je varka taj rat i taj patriotizam?
- A vidim. Ok, ali recimo, zašto bi mi njih primili u našu zemlju kad ni sami nemamo dovoljno?
- Zašto? Zato što je to davanje. Znaš li što je davanje?
- Ajd reci?
- To nije ono kad imaš, pa daš. Nego kad nemaš ni ti, a ipak podijeliš. Tako je to, mislim, Isus bio zamislio. Lako ti je dat, kad imaš. Aj daj kad nemaš. Znaš da nisam vjernik, ali Isus je, što se dobrote tiče, udario sasvim precizne temelje, zar nije? Što je najgore, ovi što viču protiv izbjeglica, strastveni su, navodno, sljedbenici Isusovog nauka.
- Još uvijek mislim, da sam političar, da bih zabranio ulazak izbjeglicama u zemlju.
- To sad tako kažeš. A da ti se pojavi, evo ovog momenta, troje, četvero gladnih, umornih ljudi na vratima od kuće, što bi napravio?
- Hm... Pa, dao bih im jesti. I da prespavaju.
- Aha. A sutradan bi ih izbacio na ulicu?
- ....
- Onda?
- Mislim da ne bih. Ne, ne bih. Ne bih mogao, čovječe.
- Eto. Stvar je u tome da, po meni, ljudskost nema alternativu. Znači, nema "ali". Bez obzira što si u biti u pravu. Da, ni nama nije lako. Da, nema posla. Nema kruha. Ovo ono. Koja je alternativa pružanju ruke nekome tko je na koljenima? Da okreneš glavu jer... i tebi je teško. Jer ni ti nemaš. Jer... nastavi niz.
- Uh, niz može biti podugačak.
- Tako je. Drugim riječima, tisuću je razloga protiv. I samo jedan razlog za pružiti ruku.
- Koji?
- Pa, ovako. Iz perspektive svemira, ne konta se ZAŠTO jesi ili nisi pružio ruku nekome. Nego samo jesi li, ili nisi. Ne pitaš zašto je čovjek na koljenima. Niti zašto nije recimo pao na koljena u nekoj sretnijoj ulici. Niti koliko je i da li je sam kriv što je na koljenima. Nego daš tu ruku, ili ne daš.
- Taj tvoj svemir je bogme isključiv.
- Aha. Ekstreman, čak.
- Fašist, majku mu!
- Alo, alo, nećemo teškim riječima na svemir, bogamu.
- Ma ok. Ali znaš što bih volio doživjeti?
- Što?
- Svemir na koljenima!
- Pa bio je, učestalo u zadnje vrijeme. Kad je more izbacilo dječja tijela. Kad je novinarka tukla izbjeglice. Kad...
- Ček, ček, sad shvaćam!
- ?
- Kad pružiš ruku nekome, ti u stvari pomažeš svemiru da ponovo stane na noge? Ono, malkice vratiš stvari u ravnotežu, makar na trenutak?
- Jbt, ovo ni ja ne bi bolje rekla... Bit će od tebe nešto.
- Jes' vidila, ha? Aj sad dodaj pivu.
- Digni se i sam je uzmi.
- Eto na, rospije. I kako će svemir bit u ravnoteži...?

Nema komentara:

Objavi komentar