Looking for the summer

Mi na otocima krajem ljeta doživimo neku vrstu paničnog antiklimaksa. Sve je još tu, slika nepomična, ljetna, rublje se suši skoro jednakom brzinom, ali, ipak, za neki sekundičak vremena sporije. Više ne gori. Više ne gori i ne prži se. I tu, u tom sekundičku, u tom zaostajanju, počinje rasti naša tjeskoba. O da, bahatimo se javno, napokon su uvale samo naše. Nema ručnicima, suncobranima i ležaljkama rezerviranih mjesta na šljunku. Ne saplićemo se preko nauljenih tjelesa. Ali srce zebe od pogleda na prazne plaže. Postane nepodnošljivo imati toliko ljepote samo za sebe. Nepristojno, nekako. Odjednom svaki auto koji prođe, broji se. Izvirujemo, gledamo tko je to. Tko nam je dolutao u kraj ljeta. Došao pomoći podnijeti. Obilazimo punktove gdje su djeca gradila bazene od sklizavih oblutaka. More ih još nije porušilo. Te male bazene vedrine. Osluškujemo hoćemo li čuti onog nesnosnog, napaljenog cvrčka, i molimo se. Daj još jednom zapjevaj, jebaču. Izdajico prokleta. Daj mi da mi ljeto ne odšeta nehajno u svojim narančastim japankama. Daj mi crne tabane. Hajde, odcvrči mi to again, Sam.

Naša susjeda Ruža iznajmljuje stan u prizemlju jer su joj djeca rekla da bi to mogla biti lijepa potpora njenoj mršavoj mirovini. Stančić je mali, pa joj uglavnom dolaze mladi parovi bez djece i bez previše prtljage. Ne prođu ni dva dana, njeni turisti već tradicionalno s njom dijele njene obroke. Ne govori ona jezike, ali svatko razumije ispruženu ruku s tanjurom.

- Ajte dico smenom malo, evo lipu san šalšu skuvala, nije to puno, ali di ima za jednog, ima i za troje. 

Dica su rado s njom sjedala za stol, za kojim ona najčešće nije ni sjedila, u stvari. Stajala bi, premetajući živahno kuhinjsku krpu po rukama, muvajući se oko šporeta i frižidera,  zadovoljno nadzirala jedu li, treba li još kruha, da nije neslano...

Jednom su joj došla tri momčića iz Njemačke, ruksaci su bili teži od njih. Putovali su danima već, taman stigli brodom iz Ancone u Split, pa, opet brodom, na njen otok. Kad ih je vidjela onako bljedunjave i tanke, priskočila je htijući im pomoći oko ruksaka. Momčići su zgranuto, zbunjeno odbili pomoć te starice ali zalud im sav otpor. Pola sata kasnije u njenoj perilici za rublje već su se vrtjele njihove prašnjave, znojem natopljene majice, čarape i hlače a u kuhinji je sve zveketalo i hitalo. Kad ih je nahranila, iztetošila i izmorila majčinskim nastojanjima, pustila ih je da izađu iz kuće mašući im sa vrata i ponavljajući na hrvatskom upozorenja koja su oni ipak razumjeli jer, svatko razumije kad mu po izlasku iz kuće neka starija žena sa vrata nešto brižno zvoca.

Jedne noći ovog ljeta, na vrata su joj banula dva para iz Poljske. Smušeni, pokušavali su joj što na poljskom, što na engleskom, objasniti nešto, ali ona nije razumjela ni riječi pa je u pomoć pozvala susjeda Ivu, prekaljenog iznajmljivača koji je svoju vikendicu izgradio još u ono vrijeme mraka i otada i iznajmljivao. Jedan od Poljaka uzbuđeno je mahao rukama, a Ivo prevodio.

- Traže negdi prispavat, kažu, već su 24 sata na cesti. Išli u Crnu Goru, pa se vratili, nije im se svidilo. Moraju negdi prispavat jer se boje da će izazvat kakvu nesriću na cesti, glave in padaju. A kud ih je đava i nosa doli, dodao je Ivo vrteći glavom.

- Ali, ja neman toliko mista... A vidi ih jadni ti su. A kako ću, di ću ih primit... A vidi nje jadnice jedva stoji na noge. Aj dico uđite, uđite, biće ste i gladni...

Poljaci je nisu razumjeli, ali se pokrenuše i razvedriše jer, svatko razumije kad mu neka ruka, zamahujući, pokazuje prema otvorenim kućnim vratima.

Uđoše Poljaci, teta Ruža im ustupi i one dijelove kuće u kojima turisti inače nisu bili predviđeni, nahrani ih i ušuška, a sutradan im naplati kao što je naplaćivala svima, uvijek istu cijenu, koju su joj, naravno, djeca utvrdila. A djeca, kad su čula koliko im je naplatila, digla dreku na nju. Da kako je mogla uzeti toliko ljudi za onu cijenu, da im je trebala naplatiti i troduplo jer se u takvim situacijama, na samo jednu noć, naplaćuje više, to svatko zna. Treba oprati tu pustu posteljinu, a trošak struje, vode, više je izgubila nego zaradila...

Teta Ruža  nervozno je vrtjela kuhinjsku krpu po rukama, zamuckujući pokušavala prekinuti tu odgojno-turističku tiradu.

- A dico moja, di ću judima u nevoji naplatit troduplo, grij je to od Boga! Da ih ja nisan smistila ko zna di bi bidni završili, ma najrađe in ja ne bi bila ni uzela novce, ali san morala da se vi ne bi jutili na mene. Ma da ste ih vidili kakvi su mi došli na vrata, ka oni Sirijci su izgledali, to sve umorno i gladno, aj ih ti ne primi?

Dica su digla ruke, svako ljeto ista priča, tu nije bilo pomoći. Odoše svojim stanovima i poslovima u grad, dok im je teta Ruža mahala sa vrata. Otvarala je usta i zureći u nju kroz prozore automobila nisu razumjeli ni čuli što to govori. Ali su znali, i kao da su je čuli.

- A di ćete, niste ništa ni izili, aj pazite po cesti, gužva je, a jadna ti san ja s ovon dicon gospe moja...